Što su hackeri kontra Matota i Lumbardiana

lumbardanetOno u marču su nan niki hakeri poharali lumbardanet pa smo izgubili i oni sadržaj o Matotu Hanžekoviću i njegovon djelu “Pisma iz Lumbarde”. Toliko san želi pročitat tu knjižicu da su vridne bašćinice odma priskočile u pomoć i posudile mi skriptu (nažalost nekompletnu) jer u Gradskoj knjižnici ni bilo tega djela. Međutin na moju skromnu inicijativu, vridne knjižničarke su se dale u potragu i nekako, više igron slučaja, uspile inać taj raritet pisan 1923. godine.Tek sad, nakon drugog čitanja, vidin kako je to neprocjenjivo blago naše zavičajne baščine. Tekst je popračeno s nekolicinon fotografija drevne nam Lumbarde. Bašćinice to znaju, ali za ostale zainteresirane napominjen da toj krhkoj knjižici treba pristupit s dužnin poštovanjen i pažljivo okretat požutjele stranice koje se još jedva držu o uvezu na mekin koricama. Lumbardian.

Comments

  1. Sharky says

    Možda bi bilo dobro napraviti neki scan, da se sadržaj što bolje sačuva i bude šire dostupan.

  2. Dominik says

    Voli bi pročitat Pisma iz Lumbarde, to je sigurno dobra stvar.

  3. Zeljko Radovan says

    OVO SAN IZVADI IZ INTIMNIH IMPRESIJA MATE HANŽEKOVIĆA
    KOJE JE NAZVAO „PISMA IZ LUMBARDE“ NAPISANIH 20.10.1923

    ………- Amo vredi doći – primjećuje jedna od gospođa –
    pa iako je – tu zastane. More, dobro naše more bijaše šaljivo
    i zaletjelo se punim talasom u otvorena usta gospođe… Vri-
    sak… pljuvanje… smijeh, pa – jaoh, majko moja, kako
    je to bljutavo i užasno!
    Gospodin se baca na valove. Oni ga dižu kao loptu, spu-
    štaju ga, a preko njega se zalije širok i težak drugi val, dok
    se treći val pojavi kao ispod njega, časom naraste i digne
    ga… Okolo more vri, šumi i silno se pjeni…
    – Divota, divota – kliče on – divota ovo naše srpsko
    more!
    Meni – kao da me tko kamenom u glavu!
    – Gospodin je sigurno profesor iz geografije i istorije
    u Beogradu – dobacim napetim glasom.
    Gospođe se lecnuše i utihnuše, a gospodin će simpatičnim
    glasom: – Pa zašto baš geografije?
    – Jer koliko je meni poznato, ovo nije srpsko more –
    odgovorim ne bez nekog straha.
    Moj prijatelj sav strepi. Velik je on nacionalac. Široka
    mu pleća napeše se, a u očima igra neka oštra iskra.
    – Ama svejedno, gospodine, pa eto – jugoslavensko
    more!
    – A, nikako – prihvati žustro prijatelj – ovo more nije
    ni srpsko, ni jugoslavensko, nego hrvatsko, jer Dalmacija ima
    83 posto Hrvata najčiše krvi, čiji djedovi ratovahu pod za-
    stavama domaćih hrvatskih kraljeva. To je bilo jugoslaven-
    sko more još 1920, a danas je samo hrvatsko i takovo će
    ostat!

    Ne znam kako mu iz usta procuri toliko riječi, jer inače
    bijaše taj krasni Lumbarđanin riječima škrt.
    Društvo zaćuti, gospodin nas sa smiješkom časak pro-
    matraše, a onda nastavi zabavljati se sa gospođama. Iza
    kratkog vremena spazim ga kraj nas. Lice mu bijaše blago i
    nasmijano.
    – Dobar dan! – pozdravi nas punim glasom.
    – Bog vam dao – odgovorim ja.
    – Ne valja ako se ne sporazumemo – prvi će on.
    – O moru se ne možemo sporazumjeti – otpovrne pri_
    jatelj – a uostalom prohodajte malo Dalmacijom, pa da se
    uvjerite da je centralistička Jugoslavija jedna ludost, jedna
    varka, iluzija!
    – Pa more ona da bude, ali kad je Hrvati neće _ ugod-
    nim svojim organom mirno govoraše gospodin.
    – Centralističku nikako. Zovite je onda pravim imenom
    – tiše će prijatelj.
    -E?

    – Velika Srbija!
    — Pa, ako smo, gospodine, jedan narod, svejedno je kako
    se država zove, jer –
    Nikako, nikako – upada prijatelj _ onda mi nismo
    jedan narod. Tom frazom više nas nečete varati i vući za nos……

    (Ovaj razgovor se vodio na Pržini)

Speak Your Mind

*