Poznati etnomuzikolog Frano Kuhač zapisao je na otoku Hvaru (Brusje) dalmatinsku tradicionalnu narodnu pismu: Žilju moj pribili, slavnoga si imena – Moja zlatna kito zvizdo i danice – Pokaž mi svoj obraz rumena ružice… Spličani pivaju: Parsi tvoje žilj pribili narešene jabukama… Hvarani i spličani nikad nisu vidili pancratium u životu. Riječ je dakle o ljiljanu, ili cvitu sv. Antonja koji upravo cvate. Lat. lilium, hrv. ljiljan, tal. giglio, dalm.žilj. Pancratium raste u samo stotinjak grmića na pet plaža u Hrvatskoj (neke malo poznate) prilično ugaljenih jedne od drugih. I sigurno je da jedan višanin neće nazvati istu biljku ko jedan mličanin. Znanstvenici biolozi ne trebaju obavezno poznavati etimologiju pa mi se čini da je žilj, ponekad s pridjevom primorski, njihova kovanica. Sviđa mi se naziv “cvit sv. Roka” što smo čuli na predavanju dr. sc. Jasprice, ali bi se isto tako da u potragu za izvornim lumbarajskin nazivon ako je to više uopče moguče. Ljiljani sa slike nisu kultivani i draži su mi od uzgojenih križanaca što mi liče na plastiku. Mislin da se vidi i neki napredak u mon slikavanju. A ni ! Lumbardian.
-Odgovor za language. Onaj cvit što ga ja malo prenapadno zoven po latinsku “pancratium” a reste oko crkvice sv. Križa skoro je skroz nepoznat u Dalmaciji. Na slici je ljiljan, cvit sv. Antonja ili opčepoznati žilj. Simbol je i sv. Marije. Evo tomu još jedan dokaz, dalmatinska sakralna pisma iz 16. stolječa:
DIVICI MARIJI
Zdrava si, Marije, zdrav, ŽILJU pribili,
ki u parsi krije tvoj sinak premili;
na grišne se smili, puna si milosti,
duša k tebi cvili, čuvaj nas žalosti.
Da nam tvoj sin prosti, moli ga, kraljice,
sunčene svitlosti prisvitla Danice;
božja nevistice u Trojstvu božjemu,
dobra odvitnice pri sinku tvojemu.
Uzdahu mojemu priklon uši tvoje,
u grihu mojemu gdi cvilim, Gospoje;
neka sarce moje vazda želi k tebi,
gdino sveti stoje da najdem stan sebi.