Što su hackeri kontra Matota i Lumbardiana

lumbardanetOno u marču su nan niki hakeri poharali lumbardanet pa smo izgubili i oni sadržaj o Matotu Hanžekoviću i njegovon djelu “Pisma iz Lumbarde”. Toliko san želi pročitat tu knjižicu da su vridne bašćinice odma priskočile u pomoć i posudile mi skriptu (nažalost nekompletnu) jer u Gradskoj knjižnici ni bilo tega djela. Međutin na moju skromnu inicijativu, vridne knjižničarke su se dale u potragu i nekako, više igron slučaja, uspile inać taj raritet pisan 1923. godine.Tek sad, nakon drugog čitanja, vidin kako je to neprocjenjivo blago naše zavičajne baščine. Tekst je popračeno s nekolicinon fotografija drevne nam Lumbarde. Bašćinice to znaju, ali za ostale zainteresirane napominjen da toj krhkoj knjižici treba pristupit s dužnin poštovanjen i pažljivo okretat požutjele stranice koje se još jedva držu o uvezu na mekin koricama. Lumbardian.

Comments

  1. Sharky says:

    Možda bi bilo dobro napraviti neki scan, da se sadržaj što bolje sačuva i bude šire dostupan.

  2. Dominik says:

    Voli bi pročitat Pisma iz Lumbarde, to je sigurno dobra stvar.

  3. Zeljko Radovan says:

    OVO SAN IZVADI IZ INTIMNIH IMPRESIJA MATE HANŽEKOVIĆA
    KOJE JE NAZVAO „PISMA IZ LUMBARDE“ NAPISANIH 20.10.1923

    ………- Amo vredi doći – primjećuje jedna od gospođa –
    pa iako je – tu zastane. More, dobro naše more bijaše šaljivo
    i zaletjelo se punim talasom u otvorena usta gospođe… Vri-
    sak… pljuvanje… smijeh, pa – jaoh, majko moja, kako
    je to bljutavo i užasno!
    Gospodin se baca na valove. Oni ga dižu kao loptu, spu-
    štaju ga, a preko njega se zalije širok i težak drugi val, dok
    se treći val pojavi kao ispod njega, časom naraste i digne
    ga… Okolo more vri, šumi i silno se pjeni…
    – Divota, divota – kliče on – divota ovo naše srpsko
    more!
    Meni – kao da me tko kamenom u glavu!
    – Gospodin je sigurno profesor iz geografije i istorije
    u Beogradu – dobacim napetim glasom.
    Gospođe se lecnuše i utihnuše, a gospodin će simpatičnim
    glasom: – Pa zašto baš geografije?
    – Jer koliko je meni poznato, ovo nije srpsko more –
    odgovorim ne bez nekog straha.
    Moj prijatelj sav strepi. Velik je on nacionalac. Široka
    mu pleća napeše se, a u očima igra neka oštra iskra.
    – Ama svejedno, gospodine, pa eto – jugoslavensko
    more!
    – A, nikako – prihvati žustro prijatelj – ovo more nije
    ni srpsko, ni jugoslavensko, nego hrvatsko, jer Dalmacija ima
    83 posto Hrvata najčiše krvi, čiji djedovi ratovahu pod za-
    stavama domaćih hrvatskih kraljeva. To je bilo jugoslaven-
    sko more još 1920, a danas je samo hrvatsko i takovo će
    ostat!

    Ne znam kako mu iz usta procuri toliko riječi, jer inače
    bijaše taj krasni Lumbarđanin riječima škrt.
    Društvo zaćuti, gospodin nas sa smiješkom časak pro-
    matraše, a onda nastavi zabavljati se sa gospođama. Iza
    kratkog vremena spazim ga kraj nas. Lice mu bijaše blago i
    nasmijano.
    – Dobar dan! – pozdravi nas punim glasom.
    – Bog vam dao – odgovorim ja.
    – Ne valja ako se ne sporazumemo – prvi će on.
    – O moru se ne možemo sporazumjeti – otpovrne pri_
    jatelj – a uostalom prohodajte malo Dalmacijom, pa da se
    uvjerite da je centralistička Jugoslavija jedna ludost, jedna
    varka, iluzija!
    – Pa more ona da bude, ali kad je Hrvati neće _ ugod-
    nim svojim organom mirno govoraše gospodin.
    – Centralističku nikako. Zovite je onda pravim imenom
    – tiše će prijatelj.
    -E?

    – Velika Srbija!
    — Pa, ako smo, gospodine, jedan narod, svejedno je kako
    se država zove, jer –
    Nikako, nikako – upada prijatelj _ onda mi nismo
    jedan narod. Tom frazom više nas nečete varati i vući za nos……

    (Ovaj razgovor se vodio na Pržini)

Speak Your Mind