Iz Pera Nike Perića

Nakon najave iz posljednjeg posta prenosimo tekst kolege Nike Perića. Prvo uvodnik pa u sljedećem postu vijest koju nam je Niko poslao prije par dana, a mi smo ju malo čuvali . Tekst je danas malo poduži u odnosu na većinu objava na našem portalu no sigurni smo da nećete stati čitati dok ne dođete do kraja. Na neke dijelove ćete se čak i vratiti. Dakle kao i uvijek iskren, otvoren informatian i bez dlake na jeziku, g. Niko Perić kultni glas sa nekada puno boljeg Radija Korčule.

Dragi moji,
Iz Lumbarda neta,piše Vam Niko Perić iz Korčule.
Nedavno sam listajući Vaše stranice naišao na jednu zaista veliku pohvalu upućenu meni i tekstu iz Lumbarde,objavljenom u Dubrovačkom vjesniku.
Moj tekst ste preuzeli i tog lista i dodali komentar,Kako se vi mukte mučite da bi ste došli do neke vjestice iz rodne Lumbarde i susjedstva.Mi radimo mukte,zato čitamo ove što ih se plaća,kao Nika Perića.
Opraštam Vam,jer znate što radite. Da ne znate onda bih vas napadao.Ovako Vas hvalim.
Nije dobro nikome iznositi svoje probleme, jer Svaka Hiža ima svoga križa, mogli ste čuti i s školovanja u Zagrebu.
Kako sam sebe svrstao među prijatelje u Lumbarda netu,mogu svojim prijateljima ponuditi i moj životni put,jer prijatelji se teško nalaze,a lako gube.
Zemaljske trube,vrijeme ne gube.One mi kliču,ispričaj im priču.
Niko Perić je rođen 6.11.1948 godine u Potomju,gdje su mi otac i majka radili kako nadničari u baštinama bogatih mještana.
Oni su bili doselili iz zaseoka Zavojane kod Vrgorca,bili dobri radnici,neko bi im dao štogod izist,netko novac,a netko i teren zemlje.
Majka mi je umrla kad sam se rodio.Otac se opijao, a mene svaki dan nosio kod druge obitelji na hranu,dok bi im on pilao drva,nosio pržinu,okopavo i raskopavo vinograde, bio na svakoj jematvi,i počeo gradit kuću.
U mojoj sedmoj godini života sam dobio maćehu.Tukla me svaki dan,davila i nabijala hranom koju nisam mogao ni gutati.
U Korčuli sam završio Industrijsku školu,1967.pošo služiti vijsku u Somboru kroz sistem Razumem,da ništa ne razumem.
Tamo sam greškom jednog desetara bio pogođen pravim metkom u nogu. Nakon operacije sam obolio od Šećerne bolesti. Na moju žalost,sada sam rekorder u Hrvatskoj,bodem se pet puta dnevno s iglama za insulin,plus toliko uboda u prste za vađenje krvi.
Oženio sam se 1970.godine,rodio mi se sin Matko, i dvije godine poslije kći Milena. Oni su stali u roditelja moje supruge,a ja privatno kod gazdarica. Plaća mi je bila 37 tisuća dinara, a gazdarici sam morao davati 40 tisuća.
Pitajte Emila Čorka,Marinka Dračevca, Mileta Mušića,kakav sam bio radnik, i oni prisilili poslovođu da mi plaća bude 40 tisuća.( Na moju obiteljsku žalost sin Matko nam je umro od zloćudnog melanoma u 30-toj godini života)
Sam samcat,bez ičije pomoći sam započeo radit honorarno u nošenju gajbi pića za ugostitelje, postao i neškolovani konobar.Radio i u Lumbardi.
Onda me pokojni nastavnik Jure Buzolić i Frano Klisura nagovorili da počnem pisati u Slobodnu Dalmaciju, jer sam dobro poznavao pravopis. I opet kao neškolovani novinski dopisnik,nedavno obilježio 40 godina novinarske kronike Korčule.
Bio sam i 16 godina suradnik Radio postaje Korčula,oni su me potjerali u pola emisije.Slobodna Dalmacija otkazuje suradnju,i jedan njihov bivši novinar me nagovorio da pošaljem po koju vjesticu iz Krčule za Dubrovački vjesnik. I tako ste i Vi postali moji čitatelji uz moj mjesčni honorar od 360 kuna.
Za web mastere Korčule šaljem gotovo svakodnevno po neku vijest. Moja svaka vijest prema njima nosi isti naslov HVALA DUNDO NIKO.
Pitajte Gigota ili Tinota,je li to tako. Jer oni mi u 10 godina mukte pisanje ne odgovaraju niti s hvala.
Nudio sam i Vama mukte priloge iz Lumbarde. Na jednome ste mi se možda nehotice izrugali.
Sada sam sporije pokretan,uz invalidsku mirovinu od 1917 kuna,ljudi me zovu,traće me da bi mi dali vijest, ja to sve primam,trošim,od nikoga ne naplaćujem,i čitam što se o meni piše.
Ni Vama neću više. Za despet ću Vam slati vijesti iz Lumbarde, da mi zahvaljujete kao i vaše web kolege.
Za početak,evo Vam vijest.

Dragi moji,

Iz Lumbarda neta,piše Vam Niko Perić iz Korčule.

Nedavno sam listajući Vaše stranice naišao na jednu zaista veliku pohvalu upućenu meni i tekstu iz Lumbarde,objavljenom u Dubrovačkom vjesniku.

Moj tekst ste preuzeli i tog lista i dodali komentar,Kako se vi mukte mučite da bi ste došli do neke vjestice iz rodne Lumbarde i susjedstva.Mi radimo mukte,zato čitamo ove što ih se plaća,kao Nika Perića.

Opraštam Vam,jer znate što radite. Da ne znate onda bih vas napadao.Ovako Vas hvalim.

Nije dobro nikome iznositi svoje probleme, jer Svaka Hiža ima svoga križa, mogli ste čuti i s školovanja u Zagrebu.

Kako sam sebe svrstao među prijatelje u Lumbarda netu,mogu svojim prijateljima ponuditi i moj životni put,jer prijatelji se teško nalaze,a lako gube.

Zemaljske trube,vrijeme ne gube.One mi kliču,ispričaj im priču.

Niko Perić je rođen 6.11.1948 godine u Potomju,gdje su mi otac i majka radili kako nadničari u baštinama bogatih mještana.

Oni su bili doselili iz zaseoka Zavojane kod Vrgorca,bili dobri radnici,neko bi im dao štogod izist,netko novac,a netko i teren zemlje.

Majka mi je umrla kad sam se rodio.Otac se opijao, a mene svaki dan nosio kod druge obitelji na hranu,dok bi im on pilao drva,nosio pržinu,okopavo i raskopavo vinograde, bio na svakoj jematvi,i počeo gradit kuću.

U mojoj sedmoj godini života sam dobio maćehu.Tukla me svaki dan,davila i nabijala hranom koju nisam mogao ni gutati.

U Korčuli sam završio Industrijsku školu,1967.pošo služiti vijsku u Somboru kroz sistem Razumem,da ništa ne razumem.

Tamo sam greškom jednog desetara bio pogođen pravim metkom u nogu. Nakon operacije sam obolio od Šećerne bolesti. Na moju žalost,sada sam rekorder u Hrvatskoj,bodem se pet puta dnevno s iglama za insulin,plus toliko uboda u prste za vađenje krvi.

Oženio sam se 1970.godine,rodio mi se sin Matko, i dvije godine poslije kći Milena. Oni su stali u roditelja moje supruge,a ja privatno kod gazdarica. Plaća mi je bila 37 tisuća dinara, a gazdarici sam morao davati 40 tisuća.

Pitajte Emila Čorka,Marinka Dračevca, Mileta Mušića,kakav sam bio radnik, i oni prisilili poslovođu da mi plaća bude 40 tisuća.( Na moju obiteljsku žalost sin Matko nam je umro od zloćudnog melanoma u 30-toj godini života)

Sam samcat,bez ičije pomoći sam započeo radit honorarno u nošenju gajbi pića za ugostitelje, postao i neškolovani konobar.Radio i u Lumbardi.

Onda me pokojni nastavnik Jure Buzolić i Frano Klisura nagovorili da počnem pisati u Slobodnu Dalmaciju, jer sam dobro poznavao pravopis. I opet kao neškolovani novinski dopisnik,nedavno obilježio 40 godina novinarske kronike Korčule.

Bio sam i 16 godina suradnik Radio postaje Korčula,oni su me potjerali u pola emisije.Slobodna Dalmacija otkazuje suradnju,i jedan njihov bivši novinar me nagovorio da pošaljem po koju vjesticu iz Krčule za Dubrovački vjesnik. I tako ste i Vi postali moji čitatelji uz moj mjesčni honorar od 360 kuna.

Za web mastere Korčule šaljem gotovo svakodnevno po neku vijest. Moja svaka vijest prema njima nosi isti naslov HVALA DUNDO NIKO.

Pitajte Gigota ili Tinota,je li to tako. Jer oni mi u 10 godina mukte pisanje ne odgovaraju niti s hvala.

Nudio sam i Vama mukte priloge iz Lumbarde. Na jednome ste mi se možda nehotice izrugali.

Sada sam sporije pokretan,uz invalidsku mirovinu od 1917 kuna,ljudi me zovu,traće me da bi mi dali vijest, ja to sve primam,trošim,od nikoga ne naplaćujem,i čitam što se o meni piše.

Ni Vama neću više. Za despet ću Vam slati vijesti iz Lumbarde, da mi zahvaljujete kao i vaše web kolege.

Za početak,evo Vam vijest.

Speak Your Mind