Stajun je od prisadivanja (navrtanja) pitome loze na amerikanicu. To staro lumbarajsko umiječe se prinosi iz kolina na kolino. Vrimenon se ta vještina gubi radi novih tehnika sadnje. Sve je počelo napadom filoksere, malo iza Prvog svjetskog. Tako se na primjer 1923 god. don Niko Baničević tuži Mati Hanžekoviću kako je loza u Lumbardi počela propadat (Pisma iz Lumbarde). Ima tu posla i za “Bašćinu” da barem snimi sekvence ovog samoukog, moremo reč tradicionalnog postupka.
U Poje se od crnih vrsti (sorti) loze uporno prisadije “plavac mali” koji nažalost na pijesku ne daje kvalitetan mast a samim tim i vino koje je gotovo neupotrebljivo. Špuntin. Zato se struka pobrinula naučit seljaka stavjat vodu i cukar u vino. Sada je stvar malo drugačija pa mlađe generacije žele pit kvalitetno. Kako? Neka struka nešto nađe, neka eksperimentira u obilju dobrih domačih i stranih vrsta (sorti). Zna se da je Poje pradomovina “grka” koji radi funkcionalno ženskog cvita treba oprašivača.
Inače plavac mali na južnim, nagnutim, škrtnim tlima uz maksimalnu insolaciju daje ona čuvena, superlativima opisana vina. Neka se sadi defora.
Pada mi na pamet “grenache noir” kao prijedlog za Poje, sorta koja na mediteranu daje vrsna vina i na zaravnjenim tlima. Oblikom, snagom i konstitucijom trsa podsječa na grk, tako da je potreban jednostavan uzgoj. Važno je da dozrijeva kasno kao i plavac pa se vinogradar može na komodu posvetiti primarnomu, to jest grku. Očekujen po koji komentar!
Lumbardian
Entries (RSS)