Danas je rođendan Frana Kršinića, kipara. Rodio se u Žabnjaku 24.7.1897, u kući koju je sagradio njegov djed. Majka je bila Marija Dračevac, a otac Roko Franje od Kršnića Tindira. Bio je prvo dijete mladih roditelja, poljoprivrednika i kamenara. Kako su tada Lumbarđani dobro zarađivali vadeći i obrađujući kamen, Roko je poslao sina u zanatsku kamenarsku školu. Frano se iskazao kao talentiran, pa je krenuo u Zagreb na Obrtnu školu. No, nije bilo više mjesta, te je produžio do Češke i čuvene zanatske škole u Horicama. Dobro školovanje za kamenoklesara je otkrilo kiparski talent, pa je Frano usred Velikog rata odlučio ostati u gostoljubivom okružju i studirati kiparstvo u Pragu. Izbjegavajući mobilizaciju zarađivao je klesanjem, te je uz dobre profesore puno naučio. Diplomiravši 1920. brzo se vratio u novu državu, malo u Zagreb, pa u Zemun. Napravio je desetke kipova, izložio na nekoliko izložbi, te je brzo bio zapažen. Meštrović ga je pozvao u Zagreb kao učitelja klesanja na Višu školu za umjetnički obrt, pa je od jeseni 1924. učitelj mladim kiparima. Puno je radio i gradio svoj izraz, stvarajući oblike koji su bili prepoznatljivi i dopadljivi. Sa tridesetak godina je bio siguran da je našao sebe, pa je dobro zarađujući polako i mirno gradio svoj kiparski svijet. Dobar u modeliranju pune plastike, otkrio je u ženskim aktovima pravu temu koja mu je omogućila da iskaže svoje klesarsko umijeće. Tako je u pola stoljeća modeliranja i klesanja izradio nekoliko stotina kipova, postavši prepoznatljiv i cijenjen u jugoslavenskom kiparstvu. Nekoliko radova finoćom linije i skladnošću oblika ulazi u sam vrh evropskog figurativnog kiparstva 20. stoljeća: ›Meditacija‹, ›Majčina igra‹, Kod kupanja‹.
Radeći isključivo u atelieru na Likovnoj akademiji u Zagrebu, ljeta je provodio u Lumbardi ribajući i uživajući u moru. Iako nikada nije zavirio ispod površine, dobro je poznavao što se krije uz dno i koja se lovina gdje može očekivati. Tako je rodno selo ostalo mjesto užitka i obnavljanja snage za zagrebački rad, kao neki tihi izvor nadahnuća i lijepih prizora. Današnji podsjetnik na to je njegov najbolji reljef, ›Ribari‹ iz 1931, postavljen sedamdesetih godina na zapadnu reprezentativnu fasadu Doma.
Jednom je poslao ocu u Lumbardu album sa fotografijama svih nastavnika na Višoj obrtnoj školi, pa tu sličicu ovaj put prigodno pokazujemo: ›Svom Tati Frano 1931‹.
Entries (RSS)