Na današnji dan, 10. srpnja 1910. godine, u Lumbardi se rodio Ivan Lozica Barbareško.
Njegov neosporni talent, stasao u okružju kamena i kamenara, predodredio ga je za kipara. Nakon dva razreda Kamenoklesarske zanatske škole u Korčuli, sa šesnaest je godina primljen na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Profesori od kojih je učio bili su vodeći hrvatski kipari toga vremena. Posebno valja istaknuti sumještanina Frana Kršinića, kojemu je 1938. godine postao i asistent. Tada započinje njegovo najplodnije razdoblje, u kojem su nastali brojni ženski aktovi karakterističnog ritma i pokreta. Često je oblikovao i likove socijalne tematike, za koje je inspiraciju pronalazio u ljudima rodnog kraja.
Pritisnut tjeskobom Drugog svjetskog rata odlučio je napustiti Zagreb i mir potražiti u Lumbardi. Nažalost, njegov mladi život tragično je prekinut 27. ožujka 1943., zaustavljajući umjetnički razvoj jednog od najdarovitijih hrvatskih kipara prošlog stoljeća. Tog dana fašistički plotun u Lumbardi, ugasio je četiri mlada života, iz četiri ugledne lumbarajske obitelji, zavivši ih u duboku crninu izgubljenih najboljih sinova: Ante Jurjević Skorin, Nikola Krtšinić Tindir, Ivan Lozica Barbareško i Stipe Šestanović Krjan.
Sljedeće godine navršava se stotinu godina od rođenja Ivana Lozice, a tu važnu obljetnicu nadamo se dostojno obilježiti. Prošlogodišnja izložba skulptura u lumbarajskoj galeriji 3VOLTA predstavila je – po prvi puta u rodnom mjestu, dio kiparove ostavštine. Bio je to rezultat suradnje udruga Bašćina i Ars mediterranea, kao podsjećanje na nedovoljno istražen i prezentiran opus Ivana Lozice. Zato je predstojeća obljetnica pravo vrijeme da se ovo vrijedno umjetničko blago otrgne zaboravu.
Entries (RSS)