Lumbardanet.com

Danas je rođendan Frana Kršinića, kipara. Rodio se u Žabnjaku 24.7.1897, u kući koju je sagradio njegov djed. Majka je bila Marija Dračevac, a otac Roko Franje od Kršnića Tindira. Bio je prvo dijete mladih roditelja, poljoprivrednika i kamenara. Kako su tada Lumbarđani dobro zarađivali vadeći i obrađujući kamen, Roko je poslao sina u zanatsku kamenarsku školu. Frano se iskazao kao talentiran, pa je krenuo u Zagreb na Obrtnu školu. No, nije bilo više mjesta, te je produžio do Češke i čuvene zanatske škole u Horicama. Dobro školovanje za kamenoklesara je otkrilo kiparski talent, pa je Frano usred Velikog rata odlučio ostati u gostoljubivom okružju i studirati kiparstvo u Pragu. Izbjegavajući mobilizaciju zarađivao je klesanjem, te je uz dobre profesore puno naučio. Diplomiravši 1920. brzo se vratio u novu državu, malo u Zagreb, pa u Zemun. Napravio je desetke kipova, izložio na nekoliko izložbi, te je brzo bio zapažen. Meštrović ga je pozvao u Zagreb kao učitelja klesanja na Višu školu za umjetnički obrt, pa je od jeseni 1924. učitelj mladim kiparima. Puno je radio i gradio svoj izraz, stvarajući oblike koji su bili prepoznatljivi i dopadljivi. Sa tridesetak godina je bio siguran da je našao sebe, pa je dobro zarađujući polako i mirno gradio svoj kiparski svijet. Dobar u modeliranju pune plastike, otkrio je u ženskim aktovima pravu temu koja mu je omogućila da iskaže svoje klesarsko umijeće. Tako je u pola stoljeća modeliranja i klesanja izradio nekoliko stotina kipova, postavši prepoznatljiv i cijenjen u jugoslavenskom kiparstvu. Nekoliko radova finoćom linije i skladnošću oblika ulazi u sam vrh evropskog figurativnog kiparstva 20. stoljeća: ›Meditacija‹, ›Majčina igra‹, Kod kupanja‹.

Radeći isključivo u atelieru na Likovnoj akademiji u Zagrebu, ljeta je provodio u Lumbardi ribajući i uživajući u moru. Iako nikada nije zavirio ispod površine, dobro je poznavao što se krije uz dno i koja se lovina gdje može očekivati. Tako je rodno selo ostalo mjesto užitka i obnavljanja snage za zagrebački rad, kao neki tihi izvor nadahnuća i lijepih prizora. Današnji podsjetnik na to je njegov najbolji reljef, ›Ribari‹ iz 1931, postavljen sedamdesetih godina na zapadnu reprezentativnu fasadu Doma.

Jednom je poslao ocu u Lumbardu album sa fotografijama svih nastavnika na Višoj obrtnoj školi, pa tu sličicu ovaj put prigodno pokazujemo: ›Svom Tati Frano 1931‹.

Ča smo na ovon svitu, scenarista i redatelja Daniela Marušića, snimljena je 1973. prema motivima knjige pripovjedaka Libar Marka Uvodića Splićanina u sačuvanom ambijentu ribarskog i težačkog predgrađa. Bez velikih literarnih pretenzija, Marko Uvodić u svojim “štorijama” opisuje stari Split, stvarne likove i događaje s početka 20. stoljeća, u svoj njihovoj crnohumornoj, tragičnoj i grotesknoj intonaciji. Redatelj Daniel Marušić sačuvao je mediteranski, dalmatinski duh Uvodićeve proze, a raskošne kreacije naših najboljih glumaca, zvonka splitska čakavica, živopisna scenografija i izvrsna fotografija odlike su ove serije. Ubrzo po emitiranju serija je proglašena idejnim i estetskim promašajem - tragični likovi gubitnika s početka stoljeća zasmetali su, naime, tadašnjim političkim strukturama i ideološkim komisijama, pa su se i serija Ča smo na ovon svitu i njezin redatelj našli na crnoj listi. Direktor fotografije je Mario Perušina, a skladatelj Đelo Jusić. Epizode: 1. EVANGELIŠTI 2. SVE UTOPLJENO U ŽMUL VINA 3. OL SMO ZA JEDAN DAN 4. ISTO JE SVE CRNA ZEMLJA 5. SPROVOD JEDNEGA DETETA 6. DA NIJE JUBAVI 7. NAŠ BIDNI TOVAR 8. ZA POŠTENO PREŽIVIT.

Doša je u jotel čovik koji je u Lumbardu zadnji put bi ka je jotel bi freški, novi novcijasti. I dobro je zapamti di je što bilo i kako je što bilo. Odma je reka da je na misto masline nekad bila palma. I onda je mene sjeti da ja imam i sliku i video zapis ubijanja te palme koja je nekad bila tu. I ni se dala tek tako, bager je dugo, dugo pokušava sruši. Do nedavno je ova slika bila freška, a sad je već za u bokune prošlosti. Da, da, vrime slipo slidi parolu trenutne vlasti, sempre ide dalje…

Volite internet? Volite televiziju? Volite spasonosni hlad klimatizacijski uređaja? Volite frižidere? Volite espreso kafu? Makijato možda? Volite ACmunjaDC? Volite Nikolu Teslu? Ni ne mislite o temu? Ne znate koliko ste zapravo ovisni o struji? E pa sinoć smo svi skupa saznali. Pojedini dilovi Lumbarde na par uri, a pojedini na cilu noć, sve do jutra. Zanimljivo iskustvo mogu van reć. Dok je sve bilo u mraku, to mi je bilo super. Samo sam slijega ramenima i govori gostima: A, eto vidite, cilo misto je bez struje. E, onda je zasvitli Koludrt, ribarska se spojila na agregat, popalile su se javne, a u jotel mrkli mrak. E onda su me već počeli krivo gleda. Uzalud san objašnjava da nismo samo mi, da je i u Line i na cilu malu Glavicu isto. Ali priživili smo. I sad me pitaju jeli to u nas inače običaj. Ja govorin, u nas ne, a u vas? Govoru da u njih to isto ni običaj. A govorin ja: samo vi raspalite klime na 18 i otvorite balkonska vrata, možda spriječite globalno zatopljenje. To što radi vašega biti cool zagori sve, što to ima veze. Nikoga va optuži da je kriv. Mi nismo, HEP nije, kogo mora bit. A pošto je turistička sezona, krivac se sam nameće. Eh, turisti turisti, mi možda jesmo nula, ali niste ni vi faza!

Kokojevica sve više minja svoje lice. Evo smo dobili par fotkica jučerašnjeg napucavanja glinenih golubova. Žal mi je  što nisu snimili kojigo vido klip da ih vidimo na djelu.  Govoru da ni baš jednostavno kako izgleda. Uglavnom, meni djeluje zabavno. A ni borci za prava životinja sigurno nemaju ništa protiv. I svi sritni. Bolje glineni golubovi u zraku nego radioaktivni galebi u Kokojevici.

Houston javi se! Ako neće Lumbardanet Youtubu, hoće Youtube na Lumbardanet.

Na današnji dan, 10. srpnja 1910. godine, u Lumbardi se rodio Ivan Lozica Barbareško.

Njegov neosporni talent, stasao u okružju kamena i kamenara, predodredio ga je za kipara. Nakon dva razreda Kamenoklesarske zanatske škole u Korčuli, sa šesnaest je godina primljen na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Profesori od kojih je učio bili su vodeći hrvatski kipari toga vremena. Posebno valja istaknuti sumještanina Frana Kršinića, kojemu je 1938. godine postao i asistent. Tada započinje njegovo najplodnije razdoblje, u kojem su nastali brojni ženski aktovi karakterističnog ritma i pokreta. Često je oblikovao i likove socijalne tematike, za koje je inspiraciju pronalazio u ljudima rodnog kraja.

Pritisnut tjeskobom Drugog svjetskog rata odlučio je napustiti Zagreb i mir potražiti u Lumbardi. Nažalost, njegov mladi život tragično je prekinut 27. ožujka 1943., zaustavljajući umjetnički razvoj jednog od najdarovitijih hrvatskih kipara prošlog stoljeća. Tog dana fašistički plotun u Lumbardi, ugasio je četiri mlada života, iz četiri ugledne lumbarajske obitelji, zavivši ih u duboku crninu izgubljenih najboljih sinova: Ante Jurjević Skorin, Nikola Krtšinić Tindir, Ivan Lozica Barbareško i Stipe Šestanović Krjan.

Sljedeće godine navršava se stotinu godina od rođenja Ivana Lozice, a tu važnu obljetnicu nadamo se dostojno obilježiti. Prošlogodišnja izložba skulptura u lumbarajskoj galeriji 3VOLTA predstavila je – po prvi puta u rodnom mjestu, dio kiparove ostavštine. Bio je to rezultat suradnje udruga Bašćina i Ars mediterranea, kao podsjećanje na nedovoljno istražen i prezentiran opus Ivana Lozice. Zato je predstojeća obljetnica pravo vrijeme da se ovo vrijedno umjetničko blago otrgne zaboravu.